Ive Čaće

(Vodice, 26. IV. 1903. –  Zagreb, 23.11.1947.)

pučki slikar i književnik, bio je mlađi sin Margharite-Marije (Rocca) i Bartola-Bariše Čaće (Prvić Luka, 05.09.1870. -?). Nakon završene osnovne škole i drvodjelskog zanata u Vodicama, već je u ranoj mladosti došao u sukob s talijanskim vlastima, zbog čega je morao privremeno napustiti rodni grad. Po povratku u Vodice (1922.) priključio se radničkom pokretu pa ga zbog toga u više navrata progoni i režim dinastije Karađorđevića. Već je u to vrijeme, tijekom međuraća, počeo objavljivati pjesme, prozu i crteže u opozicijskim listovima pretežno ljevičarske orijentacije (Glas omladine, Hrvatsko selo, Književni glas, Savremeni pogledi, Seljačka misao), te surađivati sa skupinom pučkih književnika i slikara, pripadnika Hlebinske slikarske škole (Mihovilom Pavlekom Miškinom, Franjom Mrazom, Ivanom Generalićem, Markom Viriusom i dr.). Zajedno s njima sudjelovao je u izdavanaju (2 sveska) „Zbornika hrvatskih seljaka“, u Zagrebu 1936. i 1938. g., kao i na „V. Izložbi hrvatskih seljaka-slikara“ 1938. (na kojoj je izložio 9 ulja na platnu, 2 linoreza i 12 crteža). U međuvremenu je (1936.) održao i jednu samostalnu izložbu u zagrebačkom Salonu Šira - s bratom Matom (Prvić Luka, 23.02.1894.-?Lepoglava, 1945.), također stolarom, samoukim umjetnikom, te aktivnim članom KPJ od 1925. g. 

Početkom Drugoga svjetskog rata Ive Čaće ponovno je u sukobu s vlastima – ovoga puta s talijanskim fašistima - zbog čega je interniran najprije u šibenskom zatvoru (20.06.1941. – 16.08.1941.), potom u talijanskom koncentracijskom logoru Corropoli u regiji Teramo (osam i pol mjeseci), a nakon privremenog zatvarnja Corropolia (4. svibnja 1942.) otpremljen je u logore St. Angelo, Millazzo i Lipare. No, niti u tako teškim životnim uvjetima nije prestao pisati i slikati.

U listopadu 1943., poslije kapitulacije Italije, vratio se u domovinu nakon 2 godine provedene u internaciji (24 mjeseca i 17 dana). Odmah po povratku mobiliziran je u NOVJ (6.10.1943.), te ubrzo nastupa u službu Propagandnog odsjeka novoformirane 19. sjeverno-dalmatinske divizije (26.10.1943.), tada smještene u zaleđu Šibenika, na području Bukovice. Već tijekom 1944. g. postaje članom kulturno-umjetničkog odjela Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a) i sudjeluje u organizaciji i radu I. Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom (25.-27.06.1944.). Osim izlaganja na temu „Narodni samoaktivizam u umjetnosti“, u sklopu kulturno-umjetničkog programa Kongresa pred publikom su recitirane njegove pjesme, te izvedena 2 dramska djela: scenska slika „Zmija u rascjepu“ i komad „Babuška“ (koji prikazuje svakodnevni život u partizanima) u izvedbi Kazališne družine „August Cesarec“. Tom je prilikom održana i prva skupna izložba trinaetorice likovnih umjetnika (slikara i kipara) na oslobođenom području, na kojoj je - uz istaknuta imena poput M. Detonija, V. Radauša, P. Šimage, Z. Price, F. Mraza, E. Murtića, S. Rukljača, S. Rajkovića, V. Čerića, Z. Agbabe, te gosta iz Poljske Alfreda Krupa i Lele Čermak kao jedine žene – desetak crteža tušem i jedan akvarel izložio Ive Čaće. U listopadu iste (1944.) godine izlazi i njegov opširniji politički tekst u brošuri pod nazivom „Što hoće oni“ (koji je ponovno objavljen 1945. u Zagrebu u izdanju „Naprijeda“) – kao polemika s „reakcionarnim krugovima“ u Italiji koji poriču počinjene zločine tijekom okupacije hrvatskih krajeva od 1941. – 1943. g. Kada je potkraj 1944. g. sa ZAVNOH-om iz Topuskog otišao u Šibenik (gdje je ZAVNOH djelovao do polovice svibnja 1945.), Čaćina je literarna bibliografija sadržavala nekoliko različitih književnih vrsta: uz dramske tekstove i igrokaze, pretežno iz partizanskog života („Veliki korak“, „Drug Babuška“, „Pionir“, „Uspon i pad jednog pandura“), pisao je novele, aforizme i pjesme, potonje isključivo na svom zavičajnom narječju - vodičkoj čakavici. Zato nije neobično da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata (iako samouk) primljen za ravnopravnog člana Društva književnika Hrvatske, dok je istovremeno bio zaposlen kao referent Ministarstva prosvjete u Narodnoj vladi Hrvatske.

Ive Čaće umro je u Zagrebu 23.11.1947., u 44 godini života. Među posljednjim izložbama na kojima je (za života) sudjelovao bile su  skupne Izložbe umjetnika partizana - u Splitu (23.12.1944.-10.01.1945.), Šibeniku (02.1945.), Dubrovniku te u Umjetničkom paviljonu u  Zagrebu (20.06.-20.07.1945.) – dok su na izložbi Likovnih radova iz NOB-e u zagrebačkom Salonu ULUH-a 1949. g. njegova djela izložena posthumno.

Literatura:
https://www.gkv.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1362&catid=32&Itemid=139 („U spomen na Ivu Čaću“, Novosti, 26. Travanj 2018., Vodice: Gradska knjižnica Vodice)
Benjovsky, L. 2014. „Ive Čaće“.Vodice u Drugom svjetskom ratu, Vodice: Pučko otvoreno učilište, str. 10. (katalog izložbe)
Foretić, D. 1980. „O društvima u Šibeniku između dva rata.“ .Fiskovićev zbornik II: Zbornik radova posvećenih 70-godišnjici života Cvita Fiskovića. Split, str. 297.-313.
Grgurević, D. 1964. Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija. Zagreb: IHRP
Ivanuša, D. 1978. Žene – umjetnice partizanke. Osijek: Galerija likovnih umjetnosti
Novak, B. 2005. Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, str.339.-340.
V. izložba hrvatskih seljaka – slikara: Mraz–Čaće–Virius–Spišić-Franolić. 05.1938. Zagreb: Štamparija Grafika
Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske - Topusko 25.-27.VI.1944. - Građa. 1976. Zagreb: HRPH, str. 133.